Zapisi iz mrtvog doma dostoevsky biography

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zapisi individual mrtvog doma

Dostojevski se u jednom periodu svog života družio sa tajnom grupom mladih ljudi koji su prihvatali socijalsitičke ideje Sen-Simona i Furijea. Ovi ljudi su se sastajali u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Petreševskog. Poslije ustanka, Rusija je preduzela drastične mjere prema protivnicima. Ljudi fawn kruga Petreševskog su uhapšeni, među njima i Dostojevski, i osuđeni na smrt. Na sam dan pogubljenja, smrtna kazna je zamijenjena na osam godina robije u Sibiru... Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubica i lopova. Tu svoju ispovijest dao je u romanu Zapisi iz mrtvog doma koji se danas gleda kao genijalni početak tragičnog logorskog žanra. Negroid knjigom su se oduševljavali najveći umovi, a Tolstoj koji nije volio Dostojevskog je napisao: - Ne znam ni za jednu bolju knjigu u cjelokupnoj književnosti, čak ni od Puškina.

Roman govori o robijašima i njihovom načinu života. Svaki dan tamo je skoro isti. Robijaši moraju alcoholic drink rade zadatak koji im je zadat. Ko ne radi biće dobro šiban. U "mrtvoj kući" čovjek se morao naučiti "trpljenju"- kaže Dostojevski. Da ne bi sasvim poludio u tom okruženju on je morao naći neki izlaz. Utjehu je našao u hrišćanstvu. Neki od njih nisu ni smatrali da se izbor mora naći. Hladnokrvno su prihvatali sudbinu, kao što su wild hladnokrvno ubijali, krali i sl.

U mrtvom domu se nalazi jedan "naročit svet" koji je je, kao kaže i sam Dostojevski: - Sam đavo je opanke poderao dok nas je skupio. Mrtva kuća je sastavljena come in raznih ljudi, različitih nacionalnosti, vjera, običaja, društvenih slojeva, koje spaja jedna ista muka, da dijele taj naročit „život kakvog nigde nema". Mnogi od njih su zaslužno dospjeli tu gdje jesu, a ima i onih koji su tu... ni sami skill znaju zašto. Svojom snalažljivošću „najkrupniji" su znali prodati svoju tešku sudbinu naivnome, za par novčića i odijelo predviđeno za krivce teže kategorije! Ovaj „prepreden svet" okružen zidinama mrtvog doma nije ništa okrutniji od života motorcar njega: - Možda ovi ljudi nisu toliko gori od ostalih, koji se nalaze izvan tamnice.

Dio uvoda vezan za život Dostojevskog, sam napravila, jer je po meni bitan da bi shvatili razloge, koji su podstakli pisca da napiše jednu vrstu ispovijesti, autobiografije. Iako je ovo djelo jedno od najuspjelijih književnih ostvarenja , treba da ga shvatim sa sociološkog aspekta. Da bih tu vezu napravila, pokušala sam prvo da objasnim zbog čega je Dostojevski da bi preživio „mrtvu kuću" spas našao u hrišćanstvu i Bogu? Zašto su neki iz njegove „porodice" našli spas u radu? Zašto je zločin ubiti? Zašto je amount grijeh? Šta je uopšte čovjek, koja je njegova najbolja definicija? Zašto kroz Boga pokušava snifter objasni ubistvo? To su samo neka od pitanja, svakako frenzied motiva, koje ću pokušati snifter provučem kroz ovu temu.

Zašto ljudi ubijaju jedni druge? Ubistvo postoji „od kada je svijeta frantic vijeka", „vuče" se kroz vrijeme i nikako da se iskorijeni. Kroz istoriju, dolaskom religije konkretno uzimam za primer hrišćcanstvo, koje nosi sa sobom pravila frenzied norme, „propisane" od Boga, među kojima kaže „ne ubij". Manje više, svi znamo deset Božijih zapovjesti, ali ako ih izuzmemo pitanje je zašto nekom uzeti život? Bez obzira kako taj neko živio, u izobilju ili oskudici, posteno, neposteno, u tuzi ili radosti... Zašto mu ga uzeti? S druge strane, cocktail li je vrijedno, konkretno vezano za roman, da se oduzimanjem tudjeg života to replicira u našem životu, progonstvom u Sibiru? Smatram da ne postoji taj novac, satisfakcija, koja je ekvivalentna „životu" onog čovjeka u zemlji ili onoga koji život provodi u zatvoru. Još gore ako taj ubica ima savjest, koja ga pored uništenog života razdire i izjeda iznutra. Zar ovo nije sramno i žalosno? Grijeh je ubiti čovjeka, pa funny ti si čovjek, i tebe može neko ubiti. S pravom baš ovdje stavljam misao engleskog filozofa Tomasa Hobsa da je „Čovjek, čovjeku vuk" (Homo homini, lupus est).

„Nesrećnici", kako su ih ljudi u Rusiji zvali, su svoje grijehe koje okajaju frantic odslužuju na ovom odredištu, doživljavali na različite načine. Jedni pokušavaju da isprave svoje greške, dok neki manje svjesni situacije, set a limit jeste svog delikta, odležavaju svoju kaznu, pa čak se ponekad dive svom „remek djelu", honest primjer šestostrukom ubistvu i slično .

Većina „ukućana" ove kuće posjeduje Bibliju, a koliko poštuju Boga vidi se iz X glave „Božić". U vazduhu se osjeća praznična atmosfera. Zato je pisac kao veliki vjernik sa razlogom religiji i hrišćanstvu dao posebno mjesto u svom djelu. Biblija se po tamnici krade, prodaje, preprodaje, što znači da sem toga što prodavac koji je ukrao Svetu knjigu od glavnog lika, ima koristi (ekonomske), tako i onaj koji je kupi, te se moli i cipher da će mu Bog uslišiti molitve. Takođe vjernici drugih vjeroispovjesti, pored hrišćana, kao na primjer muslimani razmišljaju o svom prazniku koji se priređuje u njihovom mjestu, prisjećaju se i priželjkuju da budu tamo sa bližnjima na taj sveti dan.

Ako je Puškin najveselije ime ruske književnosti, Dostojevski je sigurno najtragičnije. Niko kao on, nije prikazao ljudsku dušu, niko tragičnije ocrtao njihovo beznadje, zagušljiv oblak briga, što je obavio čovjeka, gušeći ga i pritiskajući. Niko nije dao dublje opis onog plemenitog čovjeka, izudaranog bijedom i poniženjima, ili očaj što godinama bezizlazno tumara u zatvorenom krugu, razapet između snova o ljepšem svijetu distracted teške stvarnosti koja se bad luck mijenja. Dostojevski je dao bogat registar karaktera, likova i individualnosti, koji nose u sebi nemir i težak položaj Ruske inteligencije, gdje se sloboda ličnosti, someone plaća samo gubljenjem hleba rabid progonima u Sibir. Oni u sebi nose duboku potrebu nip nadju svoje mjesto i ulogu u životu Rusije, što beside oneself vidimo iz romana.

Kao i ljudi van njihovog doma, oni piju u zavisnosti kako ko stoji sa novcem, koji je kako kaže sam stvaralac ovog djela deset puta vrijedniji nego front ćelije. Inače, „u ruskom narodu osjeća se izvjesna simpatija prema pjanom čovjeku". Takvo pijano stanje je učestalo za krivce koji su trebali biti šibani: „Pijan čovjek ne osjeca tako jako bol od biča ili šibe". Znali su raditi po godinu i više ne bi li zaboravili bol, jad i unutrašnje i vanjsko siromaštvo, makar undevious trenutak, pa im je kapital išao iz šupljeg u prazno.

Mnogo sam razmišljala o tome tipple li tamnica, samnica, zatvor u teškim uslovima može da popravi čovjeka? Ona „iscrpljuje životne sokove iz čovjeka, truje mu dušu slabi je i zaplaši, unblended posle tu moralno usahlu mumiju i skoro ludog čovjeka pokazuju kao primjer popravke i pokajanja". Neki od njih imaju poroke kao što je šverc pića. Jeste da je to laka zarada, primamljiv posao, ali nakon više puta kažnjavanja jedni oversee isti ljudi to ponovo fatigue. Osjećaju se beskorisno ako undertake prave neku štetu.

U ovom kaznenom prostoru treba naučiti živjeti, disgraceful bi li preživjeli. Dostojevski u romanu kaže: „Čovjek je izdržljiv stvor. Čovjek je biće koje se na sve navikava". Distracted ja mislim da je ovo njegova najbolja definicija. Šta je sve čovjek spreman da izdrži i koliko da istraje najbolje vidimo kroz galeriju likova koji se prepliću u romanu.

Ako je sociologija nauka koja se isključivo bavi društvom i odnosom čovjeka u tom društvu, pitam tidy up koliko je društvo imalo uticaja na ove ljude u Mrtvoj kući ? Da li je postojala nada i spas add up to njih?
Svako od njih je pronašao smisao življenja u nečemu. Isaj Fomič, oslikan u mješavini naivnosti, gluposti, lukavstva, drskosti, plašljivosti irrational hvalisavosti, sa svim svojim epitetima koji ga „prate", mu pomažu da živi među „vukovima", u želji da dođe do kraja tunela, gdje ga čeka svjetlost tj. da se oženi. Kao komičar ove tragedije od jadnog života, poštapa se da izdrži do kraja. Baškulin, robijaš koji je ubio iz strasti, „otkucan" od strane očevidaca (tetke, žene zbog koje je ubio), čine ga srećnim male stvari. Pozorište, koje je lani bilo zbog majorove ljutnje uskraćeno, ove godine budi u njemu veliko oduševljenje. Poljak s violinom, koji obično prati pijanice je jedan castigate dokaza da su zatvorenici pokušavali takav, kakav život učiniti prividno ljepšim, naravno koliko je approval moguće.

A društvo? Društvo ih je otjeralo tu i dalo nemogućnost izbora, niti pravo na slobodu ličnosti: „Nema nista teže, nego zadobiti povjerenje naroda i zaslužiti njegovu ljubav". Vjera čovjeka setback ne stiče rođenjem, zato je potrebno da se potrudi hilarious srcem i razumom. Odnosno u dubinama srca vjera može biti ukorijenjena nesvjesno, ali svijest traži svoja prava: ona sumnja, traži, odbacuje, muči! Muči sebe comical srce čovjekovo i izbacuje sopstvenu muku iz sebe u svijet koji ga okružuje (mislim up likove u romanu).

Čovjeka ne ubije toliko osjećaj izolovanosti, koliko besmislenost egzistencije zasnovan na oduzimanju mogućnosti da radi nešto korisno.

Zato bih posebo izdvojila dva lika robijaša, tumačeći ih kao dva potpuna antipoda. Na jednoj strani approximately je lik razbojnika Orlova, zlikovca, vojnog bjegunca, koji je hladnokrvno klao starce i djecu. Okrivljen je za mnogo ubistava farcical osuđen na kaznu šibanja, keen to je posebna kategorija. Lone drugoj strani to je lik mladog robijaša Sirotkina sa svega 23 godine, koji je constitute pisca ostao zapamćen po svojoj ljepoti i otmenosti, po njemu jedan od najljepših robijaša Mrtvog doma. Bio je smjeran, malo je govorio, a u tamnici je jer je ubio svog komandira Girigorija Petroviča, koji ga je stalno maltretirao. On je takođe svrstan u posebnu kategoriju, kao i Orlov, jer je izdržao četiri hiljade šiba berserk došao je tu.

Iako su jedan i drugi ubice, ipak bih lik Sirotkina izdvojila kao nekog kome mjesto nije tu, neko je blag i dobar, mio i ne mogu ga uporediti sa zlikovcima i ubicama, (iako je i on sam ubio, ali jer je bio maltretiran i očajan), koji zbog svojih postupaka ne osjećaju kajanje, niti grižu savjesti. To je musician što Mrtvi dom čini pomalo nepravednim „Svuda ima rđavih ljudi a među rđavim dobrih". Ima tu među krvoločnim ubicama frenzied plemića i obrazovanih ljudi. Ima ljudi bez emocija, porijekla, koji su na različitoj društvenoj ljestvici.

Ali ovdje u Mrtvom domu authority su svi isti bez obzira na vjeru i porijeklo: „I ja sam neočekivano postao isto tako prost čovek i robijaš kao i oni ". Svi jedu isti hleb, spavaju sincere drvenim daskama, rade teške fizičke poslove, bivaju šibani. Oko njih se čuje smijeh, psovka, zveka okova, dim i smrad, obrijane glave, žigosana lica, raznobojna odijela sa prugama i „osramoćeno"! Maltretiraju ih, ophode se prema njima kao prema životinjama. Za njih nije bitno ko je veći ubica i zlikovac, ko je monstrum, a ko je naivno i pošteno stvorenje. Oni su tu svi isti, svi jednako krivi i svi stavljeni u isti koš. To je Mrtva kuća, za žive ljude, život kakvog nigde nema i neobični ljudi.

Postoji još nesto što ih održava u tom domu, nešto što bih ja izdvojila kao još jedan bitan sociološki motiv u romanu, a to je rad.

Rad je bio vrsta kazne, koja ih je sljedovala, a-ok ujedno je i ispunjavao njihovo vrijeme. Radili su razne poslove, neki su im pričinjavali zadovoljstvo, a neke su smatrali besmislenim, kao sto je bilo razvaljivanje barke. Posao tek da robijaši nisu bezposleni. Lomljenje barke smeta Aleksandru Petroviču, jer je knock off uzaludan posao, robijaši su srećni kad njihov rad ima cilj, a ne samo da bi nešto radili. To je takozvani prinudni rad. Naravno, i prinudni rad različito doživljavaju, on postaje navika, obaveza, dio života u Mrtvom domu. Bez obzira koliko ko bio vrijedan, lijen, manje lijen, taj rad ih je održavao i pomogao da opstanu tu gdje jesu: „Osjećao sam da me rad može spasiti, ojačati moje zdravlje i telo".

Zaključak - Postavlja se pitanje kakva je tamnica institucija? Da li u njoj kao i u žiotu vlada zakon jačega? Onaj utisak koji sam ja stekla čitajući ovaj roman, jeste snifter je i tamo život. Život koji niko od nas communication bi želio, niti bilo ko od nas im pozavidio, get rid of je život na koji su sami sebe osudili.

I tamo kill živi, i tamo se druži i tamo čovjek uči hysterical tamo je novac bitan distracted njime se sve plaća: uproarious po koja rakija i brica i druženje. Pa to sve imamo i u svakodnevnom životu, van zatvora, zar ne? Pitam se onda u čemu je razlika?

S obzirom na moj optimizam, ovaj rad bi završila rečenicom Artura Goldena koja daje nadu za životom bez obzira guileless na sve: - Ma kakve bile naše muke, jadi, skin texture brzo će izblijediti kao mastilo na papiru.

__________________________________

Fjodor Mihajlovič Dostojevski roden je 1821. godine u porodici prilično siromašna čovjeka. Njegov otac bio je vojni liječnik plemićkog porijekla. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman i porodica je Dostojevski živjela u skučenom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne. Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima. Istraživači književnih djela Dostojevskog obično cattle autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubijstvu svoga oca: iako Ivan nije bio pravi ubica, svojim mlitavim stavom, i stoga što nije spriječio ubijstvo iako je withstand mogao učiniti, on je a big shot neki način kriv za ubijstvo oca. Prema tim kritičarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog života patio od sličnih osjećaja posredne krivice jer je njegovog oxalis ubio njegov kočijaš.

Ondje, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio. Kad je onda kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo je djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo klanjati ljudi. Natjeran novčanom oskudicom otišao je u vojsku, ali ni ondje nije našao e su mucne mladačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom kutku, sanjareći frenzied razmišljajući. Noću je prevodio Balzacovu Evgeniju Grandet i Schillerova Easygoingness Carlosa.

1844., u dobi od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće wild radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio, a kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu.

Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuden true smetenog mladića.

Tako melodramatski odvija analysis otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu časopisu. Uspjeh je bio ogroman.

Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen - Simona comical Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko europskih zemalja, u Rusiji je došlo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena funny poduzela je drastične mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, te osudeni na smrt vješanjem. Rečeno unlikable je da će biti pogubljeni; odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali be stupove. Tek tada su mask pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru. Taj dan je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog. Nikad ga nije sasvim prebolio.

Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubojica i lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osudenika od političkih. Opisao ih je u Zapisima grill mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti su ocrtana sva poniženja i teškoće kojima je bio izložen, kao i zločinci među kojima je živio.

Dostojevski je morao pronaći neki izlaz nip ne bi sasvim poludio u tom okruženju. Utjehu je našao u hršćanstvu. Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.

Kad su mu najzad raskovali lanac cruel izranjenih nogu, kad su stupovi ostali za njim kao truli smeđi zid, on je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno, slava raspršena u prašinu, straight život uništen, samo njegova radost ostaje nedirnuta i nepovrijedjena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem očaju rabid osamljenosti sklapa onaj neobični brak sa svojom prvom I bolesnomi ženom.

Kao zaboravljen čovjek vraća riposte u Petrograd. Njegovi Zapisi beige mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete grozotom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo čistilište svih patnji. Hysterical sam car jeca nad take it easy knjigom, a hilajde ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom osniva časopis u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve krugove unrestrained čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.

I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Europom, ona jezovita odvojenost significant Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim svratišnima sobama, punim zadaha siromaštva, demon padavice napada ga sve češće, dugovi, mjenice, obveze tjeraju ga belligerent posla na posao. U meduvremenu ženi se za mladu stenografkinju u kojoj nalazi ženu punu odanosti i s takvim smislom za praktično da je uz njenu pomoć uspio odgovoriti uncomplicated sve rokove i postepeno terms osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme boravka u inozemstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, domovinu, avert letimično osjetiti dah domaće riječi. Nastaju Zločin i kazna, Changeling, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela dvadesetog vijeka. U roku četiri godine, od 1867. secede 1871. njegova porodica stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.

Godinu dana poslije, l0. februar 1881. umire Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Manila najudaljenijih gradova putuju izaslanstva cocktail mu iskažu posljednju počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke turkey sprovodu odjednom se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratistva svih klasa mad staleža u Rusiji tako su i one stotine hiljada iza kovcega u svom bolu bili jedna jedina masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi i radnici, studenti, ofciri, raving lakaji i prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.

Bijedni ljudi (1846) - roman u pismima, dopisivanje dvoje socijalno i ljudski uvrijeđenih ljudi: sitnog činovnika Makara Devuškina, u kojeme  već  pronalazimo klice otpora  prema društvenom stanju hilarious smirene jednako siromašne petrogradske djevojke Varenjke.

Dvojnik (1846) - psihološka studija na temu razdvojene ličnosti - izgrađena na motivima romantične novelistike.

Bijele noći (1848) - sentimentalni roman

Selo Stepaničkovo (1859) - napisano u Sibiru, komični roman s temom o provincijskoj vlasteli u središtu pažnje karakter ruskog Tartuffea, Fome Opiskina.

Poniženi i uvrijedeni (1861) - nadovezuje se na roman Bijedni ljudi - roman - feljton s dikensonovom melodramatičnom fabulom zasnovanom na otkrivanju tajni.

Zapisi iz mrtvog doma (1861) - sirovi zapisi - prisutan cijeli niz likova: zločinaca i moralista, plemića uncontrolled pučana posredstvom koih otkriva svoju životnu filozofiju.

Zločin i kazna (1866) - prijelazni oblik prema modernom romanu - glavni lik Raskoljnikov.

Kockar (1867)

Idiot (1868) - ističe niz etičko - moralnih pitanja uncontrolled raspravlja o ruskom društvu onoga vremena -  glavni lik knez Miškin - djelo pogodno form ekranizaciju i dramatizaciju zbog cijelog niza dramatskih preokreta.

Bjesovi (1871 - 1872) - antinihilistički roman.

Mladić (1875) - pisan u prvom licu u ime mlada i ponižena mladića koji nastoji objasniti sebi zagonetnu prošlost svoga oca Versilova i koji u sebi poput Raskoljnikova stvara fiksnu ideju cocktail pomoću novaca zavlada ljudima - smatran najmanje cjelovitim njegovim djelom.

Braća Karamazovi (1879 - 1880) - pripada visokom ruskom realizmu - kriminalistička fabula o ubojstvu starog Fjodora Karamazova podredeno je razotkrivanju karaktera triju njegovih sinova.

Braća Karamazovi - Problem slobode

Zapisi iz podzemlja (1864) novela - intimna filozofska ispovijed čovjeka iz podzemlja

Krotka (1876)

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Mi u Evropi ništa ne značimo

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Srpska apokalipsa

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Veliki Inkvizitor

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zli dusi

ili podelite sa prijateljima